Priča je svima dobro poznata, bezbroj puta prožvakana u raznim blogovima, objavama, pa i emisijama na radiju i telki i nekako mi je potpuno suvišno da i ja ovdje naširoko objašnjavam značenje i ideju koja je pripisana adventskom vjenčiću. Da i ne spominjem da sam u tri minute pretraživanja na internetu naišla na desetak blogova s različitim informacijama o tome kad su ljudi, barem otprilike, počeli izrađivati vijence od zimzelenih grančica i paliti svijeće u vrijeme Došašća.
I baš zato danas pišem svoju priču o adventskom vijencu.
Kad malo prekopam po uspomenama iz djetinjstva, doba Adventa ili Došašća kod nas se spominjalo samo na vjeronauku, ali o vijencu sa svijećama nije bilo ni govora. Uostalom, nas djecu više je zanimalo što će nam sv. Nikola ostaviti u čizmici. Tada ni Krampusova šiba nije bila zlatna s crvenom mašnicom i zvončićem, nego jedna obična, ali baš ozbiljna smeđa šiba puna autoriteta koji se poštovao i poticao nas, klince, da dobro razmislimo svaki put prije nego ćemo napraviti neku glupost.
Sjećam se da bismo uvijek na Badnjak okitili malu skromnu smreku s onih desetak staklenih kuglica i srebrnim girlandama koje su sad već davnih 70tih bile hit. Više kuglica ionako ne bismo imali gdje objesiti, jer krošnja tog božićnog drvca i nije bila osobito gusta. Ispod okićene jelke stavili bi jabuku, onu starinsku crvenu božićnicu i u nju utaknuli grančicu ružmarina koji je tata svake godine dobio od prijatelja s Krka.
A tek prve žaruljice?? Mislim da ih je bilo cijelih dvanaest na žici duljine približno metar i pol, pa kad bi u mraku svijetlile onako razbacane ličilo je više na neki bizarni spomenik tog doba negoli na božićnu jelku.
Moja teta nije ni kitila drvce, nego bi u svojoj kućici iznad svakog prozora stavila po jednu grančicu jele ili smreke, pa ih ukrasila kuglicama i svilenim bombonima. Jao, kako nisam voljela te šećerne bombone, a svaki put sam morala pristojno prožvakati bar jedan, sa smiješkom.
Tek sam sredinom 80tih u srednjoj školi prvi puta čula za vjenčiće s četiri svijeće i njihovu svrhu. Nažalost, za vrijeme Juge nisu bili dio nastavnog programa, pa smo naučili samo ponešto o novogodišnjim dekoracijama. 90te su donijele mnoge promjene i kad se adventski vijenac našao u TV emisijama, čak i u dnevniku, bilo je kristalno jasno da će postati naša nova tradicija.
U to sam vrijeme već intenzivno radila na tome da moj cvjetni hobi preraste u pravi biznis. Kad bi išla u Austriju po repromaterijale kakvih kod nas jednostavno nije bilo za kupiti, kao opčinjena sam gledala njihove vijence na ulaznim vratima, bogato ukrašene vrpcama, kuglicama i češerima. Uvijek smo navraćali u jedan mali restorančić na kavu, a u predbožićno doba dočekao bi nas adventski vijenac ukrašen orasima, lješnjacima i štapićima cimeta.. prava pozivnica da uz kavu uzmem barem medenjak.
Pogađate već, probala sam i sama napraviti takav, mirišljavi vijenac, sa suhim kriškama naranči i jabuka, s češerima, orasima, zvjezdastim anisom i skladnom mašnom u boji svijeća.
(i sad ja ko stara baba) … Divna su to bila vremena, jednostavna, skromna i topla.
A zašto nam ne bi i sad bilo tako? I tako sve do danas, radim s prirodnim materijalima, s onim što me okružuje, od cvijeća, zelenila i prirodnih materijala koje uzgajam i sakupljam . Nastojim da vjenčići budu drugačiji, posebniji. Tako je i ove godine.
Galerija originalnih adventskih i zimskih vijenaca bogatija je i mnogo raznovrsnija od prošlogodišnje. Pozivam vas da se osobno uvjerite u to > ovdje*
Hvala svima koji ste pročitali tekst do kraja. čitamo se opet s nekom novom, zanimljivom i aktualnom temom.
Anita, kreativna vrtlarica